Direktno na vaša vrata!
Poštari imaju veliki posao čak i u ovom digitalnom dobu, sa milijardama pisama i paketa koji se šalju iz godine u godinu. Da bi svi oni što brže stigli do svojih primalaca, globalni igrači među uslugama pošte i paketa oslanjaju se na najsavremenije mašine, digitalne tehnologije i efikasne procese.
Evo nekih uvida u rad logističkih lanaca koji obuhvataju svet

Na slici iznad: Poštansko sanduče Royal Mail-a
kratka istorija
Pre 5000 godina u Drevnom Vavilonu nekoliko pametnih ljudi primetilo je da se simboli mogu urezati u glinene ploče, što omogućava da se vesti prenose od reči do reči na čak i veće udaljenosti. Nekoliko vekova kasnije, faraoni u starom Egiptu će koristiti izuzetno tanke papirusne svitke da bi svoje pisane dekrete poslali u najudaljenije krajeve svog carstva. Materijal za pisanje na biljnoj bazi ima prednost jer je lakši za pisanje, savitljiv i stoga olakšava transport. Pored toga, egipatski kraljevi – bogovi uspostavljaju početni oblik poštanskih operacija koristeći jedrenjake na Nilu za brzo prenošenje važnih pošiljki na velike udaljenosti u redovnim intervalima.

Kinezi su takođe pioniri pošte zato što su uspostavili prvu distributivnu mrežu sa relejnim/štafetnim stanicama oko 1000. godine pre nove ere. U 6. veku pre nove ere, Kirovo persijsko carstvo koristi relejni sistem sa konjanicima koji su jahali od poštanske stanice do poštanske stanice. Ovaj sistem su detaljno opisali grčki istoričari Herodot i Ksenofont.
Brz protok vesti je ključni stub očuvanja moći u ogromnim antičkim carstvima, posebno u kontekstu vojnih operacija. Radi bržeg transporta pisane poruke, Rimljani pod carem Avgustom (63. pre Hrista do 14. godine nove ere) uspostavljaju cursus publicus – prvi poštanski sistem koji je stvorila država. Kuriri na konjima nose pisma političkih i vojnih vođa u sve krajeve carstva. Umorni konji se mogu zameniti svakih nekoliko milja na stanicama za menjanje.
Poštanske usluge za sve!
Vekovima poštanske usluge ostaju privilegija bogatih i moćnih. Pisma postaju sve važniji oblik komunikacije i za trgovce tek u 15. veku kada se uvodi jeftiniji papir kao materijal za pisanje. Tokom narednih vekova, sve više ljudi koristi mogućnost da se dopisuje sa drugima putem poštanskih kurira.
Prevoz pošte ubrzava se sa svakom tehnološkom evolucijom. Kočije zamenjuju vozovi, a vazdušna pošta dodatno ubrzava isporuke. Čak se i rakete kao kuriri koji putuju brzinom zvuka koriste u eksperimentima.

Što su isporuke brže i jeftinije, to je veći broj pisama i paketa koji se otpremaju. Kao rezultat toga, distributivni centri ne mogu da izdrže sav posao sortiranja, ne samo zbog tehnološkog napretka koji dugo nije uspeo da uđe u centre. Samo najjednostavniji alati kao što su stolovi za sortiranje, police i džakovi olakšavaju rad sve do prve polovine 20. veka.
Iz prošlosti: poštanske marke Američke Pošte sa "Parcel Post" natpisom




Ljudi protiv mašina
Tek sredinom 1950-ih, američka poštanska služba kao globalni pionir počinje da se oslanja na pomoć mašina za kanalisanje tokova pošte. Godine 1956. u Baltimoru je puštena u rad prva poluautomatska mašina za sortiranje pošte. Godinu dana kasnije, 10. aprila 1957, Transorma mašina za sortiranje pisama počinje da radi u pošti Bler u državi Merilend. Koristeći dvospratni behemot sa visinom od skoro četiri metra (13 stopa) holandskog proizvođača Verkspoor, pet poštanskih radnika može da sortira do 15.000 pisama u roku od jednog sata – više nego dvostruko više nego ranije ručno.
1978-a označava još jednu prekretnicu napretka kada je u Visbadenu u Nemačkoj instaliran prvi automatski sistem za sortiranje pošte sa prepoznavanjem adresa i video kodiranjem: tehnologija koja će biti podvrgnuta kontinuiranom usavršavanju u narednim godinama. Danas, sve potpuno automatske mašine za sortiranje velikih kapaciteta širom sveta rade sa programima za prepoznavanje teksta.

Naizgled jednostavan proces sortiranja, sada podrazumeva savršeno koordinisanu interakciju mehaničkih, optičkih i digitalnih tehnologija.
U fazi predobrade, poštanske pošiljke različitih veličina se inicijalno skeniraju i dele u dve grupe: može li mašina da pročita adresu ili ne? Ako ne, poštanska pošiljka se izdvaja za ručno prikupljanje podataka. Predmeti sa čitljivim adresama se naknadno poravnavaju, a prepoznate poštanske marke automatski dobijaju poštanski žig. Nakon toga, poštanski broj se identifikuje pomoću softvera OCR (Optical Character Recognition), a pismo se prosleđuje transportnim sistemom (konvejerima)/pokretnim trakama u odeljak za odgovarajuću destinaciju: što je brže moguće, jer vreme je novac i primaoci bi želeli da njihova pošta stigne do njih u roku od 24 do 48 sati.

Vrtoglava statistika
“Cifre” koje treba sortirati su ogromne. Broj pisama poslatih dnevno gotovo da se nije smanjio čak ni u digitalnom dobu. 14 milijardi pisama poslatih poštom 2020. godine čini Sjedinjene Države definitivnom predvodnikom u ovom kontekstu, pri čemu 90 odsto njih čini marketinški materijal – fenomen koji se nesumnjivo može povezati sa razmatranjem sadržaja naših poštanskih sandučića. Dok je broj pisama ostao na konstantno visokom nivou u skoro svim industrijskim zemljama poslednjih godina, statistika isporuke paketa je praktično naglo porasla zbog kupovine na mreži. Prošle godine je širom sveta poslata 131 milijarda paketa, prema „Indeksu otpreme paketa“ koji je objavio provajder tehnoloških rešenja Pitni Bouz. Poređenja radi, broj paketa otpremljenih u 2014. iznosio je 43 milijarde.
Samo gledanje statistike UPS Vorldport-a je vrtoglavo iskustvo. U Luisvilu, u državi Kentaki, američka paketna služba upravlja najvećim svetskim paket-distributivnim centrom na površini od 48 hektara (5,2 miliona kvadratnih stopa). Više od 400.000 paketa – na sat! Proces je naizgled beskrajni višespratni lavirint od 33.000 transportera/konvejera ukupne dužine 250 kilometara (155 milja), stotine optičkih skenera i prekidača. Tokom čitavog procesa distribucije u Vorldportu, paket dolazi u kontakt sa radnicima samo dva puta: dok se istovara iz ulaznih kontejnera i dok se utovaruje u odlazne kontejnere.

Pametna bezbednost
Lako je zamisliti šta bi se dogodilo kada bi se samo jedan od transportera (konvejer -a)/ pokretnih traka, samo jedan od prekidača, u jednom od ovih visokotehnoloških distributivnih centara zaustavila. Nepredviđeni kvar bi prouzrokovao gomilanje ogromnog broja paketa i pisama. U najgorem slučaju, to bi dovelo ne samo do negativnih naslova, već i do finansijskih kazni zbog kašnjenja u isporuci. Da bi sprečili takve kvarove, operateri mašina zamenjuju komponente daleko pre nego što su dostigli granice habanja samo da bi bili na “bezbednoj strani”. To košta novac i resurse svakako. Ali kako se kaže: bolje zaštititi nego žaliti. I, iskreno, ko može reći kada će se komponenta zaista pokvariti? Nekada je odgovor bio: niko. Danas su dostupni sistemi za praćenje stanja upravo za ove vrste predviđanja.

Royal Mail, nacionalna poštanska služba u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao globalni igrač, na primer, oslanja se na Schaefflerov SmartCheck da bi minimizirao rizik od skupih kvarova. Onlajn (mrežni) merni sistem u Royal Mail-u prati i analizira rad mašina za sortiranje na ranjivim mestima. Kao rezultat, ne samo da su ušteđeni nepotrebni troškovi održavanja i rezervni delovi u vrednosti od 50.000 funti sterlinga godišnje, već je i stopa kvarova važnih komponenti pogona takođe značajno opala. Ovo je rezultiralo manjim brojem prekida, fluidnijim lancem snabdevanja i zadovoljnim kupcima. Na kraju krajeva, niko ne uživa u dugom čekanju na željno očekivano pismo ili paket robe koji je naručio.
